BADNJI DAN I BADNJA VEČER

Badnji dan je prema Katoličkome kalendaru 24. prosinca. Karakterizira ga strogi post i nemrs, bdijenje, paljenje Božićne svijeće, peljenje badnjaka, ’pokajnička jela’. Domaćice pripremaju hranu i uređuju kuću. Blagoslovljenom vodom starije osobe škrope kuću, dvorište, ukućane, štalu, polja, stoku, maslinike, vrtove. Ostali ukućani kite zelenilom dvorišta i kuće, posipaju slamu i žito, pale svijeće, kite Božićno drvce, grade jaslice. Cijela obitelj je na okupu, blaguje večeru, mole, čekaju ponoćku, kolendraju, ophode i čestitaju, nazdravljaju i pucaju iz kubura, tondina i kaluncina, odgoneći na taj način sile zla.

1. Božićna svijeća, MGK

Do večeri se ne jede, običaj je ujutro pojesti dvije suve smokve i popiti čašicu rakije. Carev bilježi da je: ’reda do večere prikrižit usta’. Badnji dan obilježavaju posna jela od lješnjaka, orija, meda, maka, češnjaka, jabuka, raznih grahorica, repe, žitne kaše, tjestenin i ribe, uz obvezno maslinovo  ulje.
Svečani trenutci Badnjega dana počinju u predvečerje. Muškarci i djeca su iz polja donosili badnjak kojeg tadaunose u kuću. U kući je sve uredno, pripremljeno i okićeno je Božićno drvce. Taj obred je središnji i najsvečaniji dio Badnje večeri.
Za badnjak se obično pribave tri velike tapine od masline, česmine ili smriča koji označavaju Presveto Trojstvo: Oca, Sina i Duha svetoga. Njihovim žarom pripaljuju se sve svijeće u kući. Prvi se nosio najveći koji označava Oca. U kršćanskoj tradicijskoj kulturi uz badnjak se vezuje kult pokojnika iz starih običaja i vjerovanja da se tu noć kad je snaga Sunca najslabija potpomogne toplinom i svjetlošću da bi se pobijedili mrak i studen. Vjerovalo se da vatra daje snagu u godini koja nadolazi. Badnjak se u Kaštelima pali na kominu i gori s prekidima, gasi se poslije večere i ponovno pali uz Božićni ručak i večeru, Novu godinu i Sveta tri kralja. Najstariji član obitelji, “glava kuće“, krsti badnjak,škropi blagoslovljenom vodom palminom grančicom, polijeva vinom i uljem, ’hrani ga’ tj. posipa pšenicom. Ukućani izmole prigodne molitve: Vjerovanje, Očenaš, Zdravomariju i Pokoj vječni za umrle, za duše u Čistilištu (Purgatoriju), za one na umoru, za žive i mrtve, za prijatelje, rođake i za dobar urod.  Tada se u miru blaguje Badnja večera. Prije blagovanja pali se, užga voštana svijeća utaknuta u čašu sa žitaricama ili u svijećnjak, kandelir i postavlja na stol koji se početkom 20. stoljeća ukrašavao okićenom lovorovom granom. Opet se moli: Očenaš i Zdravomariju na poštenje i uspomenu svetoga porođenja Gospodina našeg Isusa Krista, zatim Zdravomariju za dare koje će se blagovati. Nakon dugih molitava, blagoslova i kađenja kuće tamjanom koji sa stavljao u šumpreš ili pršuru, obično se govorilo:
“Teško kući di na Badnju večer svića ne gori.”
U tim obredima jako izraženi ’kult pokojnika’ očituje se i u pripremanju jela koja najbolje odgovaraju pokajničkoj meditaciji. Prema pučkoj tradiciji za podušje su se pripremala jela od boba, graha i ribe, na stolu bi se u ponudi našli i med, jabuke, orasi, lješnjaci i suhe smokve. U kuću dolaze i čestitari, kolendraši razgledati Božićno drvce, a domaćini ih časte rakijom, smokvama i pršuratama, tj. fritulama pripremljenim na ulju od brašna, vode, šećera i soli.
Badnjak bi se palio i na sred Brca a kako je to izgledalo bilježi na pučki pisac Ivan Carev.

2.  Sa izložbe “Božić u Kaštelima, MGK

Prepoznatljivi znakovi Božića su badnjak, slama, zelenilo, jaslice i svijeće. U doba zimskoga solsticija, za vrijeme hladnih zimskih noći, ljudi su u kuće unosili zelenilo kao simbol životne snage. Božićno drvceod početka se ukrašava znacima i simbolima ljubavi i dobrote koji predstavljaju novi početak. Pošto je Božićno drvce preuzeto iz prastaroga mita o drvu života i plodnosti na kojem su rasli razni plodovi zato su još u starini takvo stablo kitili, ukrašavali plodovima drveća, jabukama, kruškama, narančama, pozlaćenim orasima, lješnjacima, papirnatim ružama, kolačima i šećerom. Usto su se stavljali papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrene niti. Pretpostavka je da su Božićno drvce prvi počeli kititi protestanti u Njemačkoj u 16. stoljeću. Preko Austrije, kao sastavnica građanske kulture, tijekom 19. stoljeća dospjelo je i u Hrvatsku. Prihvatili su ga svi, i oni koji su njegovali tradicijsku vjersku kulturu i ostali koji su iskazivali težnje građanskoj civilizaciji. Običaj kićenja Božićnoga drvca u hrvatskim selima razvio se u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. U kaštelanskim kućama već početkom dvadesetoga stoljeća kitilo bi se drvce na Badnji dan. Bio bi to ’smrič’, 1-2 metra visok, okićen mnoštvom ukrasa, zlatnih i srebrnih u oblicima plodova voća. Bilo je tu pravih oraha i bajama, koji simboliziraju obilje i rodnost, zamotanih u zlatni i srebrni staniolni papir, komadića vate i voska koji simboliziraju snijeg, tzv. ’svilenih’ čokoladnih bombona i voštanih svjećica koje simboliziraju nadu. Crvene jabuke predstavljaju Isusovu krv koja će poteći da bi ljude izbavio a ujedno i iskušenje, crveno papirnato cvijeće je simbol znanja, bijelo nevinosti. Drvce bi obično kitila djeca uz pomoć roditelja i ostalih ukućana.
Darovi se tada nisu stavljali pod smrič pa su djeca čekala dopuštenje roditelja da skinu ovješene slatkiše i pojedu ih. Stakleni su ukrasi dugo bili cijenjena Božićna dekoracija i neka vrsta statusnoga simbola Što ih je neka obitelj imala više na svome drvcu, držalo se da je bogatija. Bogatije obitelji Katalinić, Perišić, Šimetin, Ivanac i neke druge Božićne su ukrase, zatim ukrase od puhanoga stakla i slatkiše kupovale od splitskih trgovaca. Siromašniji su se opskrbljivali kod domaćih trgovaca. U Kaštel Novome je Vice Paravia posjedovala trgovinu mješovitom robom.

3. Branje smriča 2013. godine

4. Okićeni smrič na izložbi „U to vrime Božića“ godine 1996. u Kuli Cippico u Kaštel Novom

5. Okićeni smrič s pokretnim Jaslicama dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća (fotografija obitelji Žanić)

6. Umjetno drvce iz obitelji Vitturi početkom dvadesetoga stoljeća, MGK

7. Božić u kući sestara Šoulavy u Kaštel Lukšiću tridesetih godina dvadesetoga stoljeća (fotografija, MGK)

8. Ukrasi za smrič izrađeni od ispuhanoga stakla u obliku voća i orašastih plodova početkom dvadesetoga stoljeća (obitelj Pera)

9. Ukrasi za smrič izrađeni od ispuhanoga stakla, (obitelj Acalija)

Već krajem 19. stoljeća počela su se proizvoditi i umjetna drvca. Izrađivana su od obojenoga guščjeg perja sa sitnim ukrasima. Kao muzejski predmet u Muzeju grada Kaštela čuva se umjetno drvce izrađeno od sušene bojane trave, bojanoga perja sa sitnim voštanim kuglicama. Potječe s početka dvadesetoga stoljeća, a bilo je vlasništvo obitelji Vitturi, postavljeno i kićeno u kaštelu Vitturi.
U socijalizmu je ’Božićni bor’ zamijenjen ’novogodišnjom jelkom’ prepunom staklenih, zlatnih, srebrnih i bojanih staklenih kuglica i traka ali bez jaslica u podnožju.

Jaslice

Ispod Božićnog drvca postavljale bi se jaslice, štalica ili betlem. Između nekoliko izvora o tome otkad se javlja običaj postavljanja jaslica u crkvama, odabrali smo priču koju je povijest otrgnula davnoj prošlosti, priču o sv. Franji Asiškom, utemeljitelju Franjevačkoga reda, koji je 1223., tri godine prije smrti, prvi zorno sa živim ljudima inscenirao čin Kristova rođenja u šumi pokraj Greccija. Od tada je u kršćanskome svijetu započeo i običaj kipovima prikazivati Isusovo rođenje.
Jaslice su početkom stoljeća bile izrađivane kao kulise ili tiskane u papirnim arcima iz kojih su se izrezivale figure i lijepile na kartonsku podlogu i drvene daščice. Jaslice su kasnije u kućnoj radinosti izrađivane od gipsa, drva i pamuka. Najviše su im se veselila djeca. U početku su ih pravili samo za crkve, kasnije ih prihvaćaju imućniji ljudi koji su se često natjecali čije će biti ljepše i maštovitije. Obično su postavljene na posebno mjesto u kući, u kutu glavne prostorije, dnevne sobe. Dvadesetih godina prošloga stoljeća u kući obitelji Žanić u Kaštel Novome, oko 1920. godine, Špiro Žanić izradio je jaslice u kojima su se figure pokretale uz pomoć mehanizma i tada su predstavljale svojevrsno zaprepaštenje javnosti o čemu je bilo odjeka u tisku. U kući obitelji Kuzmanić (Marinetto), izrađivale su se slične jaslice. Osim ručnog rada zanimanje su izazivale i kupovne jaslice. Predstavljale su tiskane kartonske predloške od kojih su se izrezivali već tiskani likovi i lijepili na karton. Njihova je popularnost rasla krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Često su tiskani u folklornom stilu s likovima u narodnim nošnjama. I u Kaštelima se koristio tzv. ’Dvorački betlehem’ sa zagrebačkom katedralom u pozadini.

10. Jaslice, trodimenzionalni prikaz, otisnute na kartonu; 19.-20. stoljeće (obitelj Pera)

11. Jaslice ’Dvoračkibetlehem’ izprvepolovicedvadesetogastoljeća (obiteljOmašić, MGK)

12. Figure za Jaslice  iz prve polovice dvadesetoga stoljeća (obitelj Pera)

Ponoćka

Ponoćka je vrhunac i središte iščekivanja, Došašća i vjerskoga slavljenja Božića -  misno slavlje u kojemu se Crkva na liturgijski način spominje povijesnog događaja rođenja Isusa iz Nazareta u Betlehemu. Ponoćkom se hoće kazati da se Isus ponovno utjelovio među ljudima u njihovu vremenu.
U Kaštelima dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća ponoćki nije bilo. Održavale su se mise koje su počinjale oko tri sata ujutro i trajale do svanuća. Na njima je narod sudjelovao u velikom broju, uključivši i djecu,  koja su se ovoj misi posebno radovala. U toj noći ne može se zaobići ni najbučniji običaj koji je upravo na Badnjak, na Božić i idućih dana najčešći: pucanje iz pušaka, a u davna vremena iz kubura, maškula imužara. Djeca bi pripremala, popravljala stare i izrađivali nove posebne naprave koje su se punile sumporom i klorom. Pucalo se iz tondina, kanuncina, kaluncina. Neki supucali iz važi sa garburom. Iako je pucnjava suprotna posvećenosti Božićnih dana i kućnoj intimnosti, ipak je prema starom vjerovanju narod prihvaćao buku i bučnost kao sredstvo obrane od zla i zlonamjernih bića.

13. Kanuncin, naprava za pucanje

BOŽIĆ

Božić ili Porođenje Gospodinovo slavi se 25. prosinca. Svećenik moli da i tada u presvetoj noći zablista pravo svjetlo i da to svjetlo koje vjernici mole u otajstvima ugledaju i na nebesima. Jutrenja počinju rano, iza njih su još tri mise. U Kaštel Starom, početkom dvadesetog stoljeća a kako navodi don. Frane Ivasović, svaku od misa župnik govori sa drugog oltara u crkvi. Treća je svečana i tada je običaj da cijela obitelj odlazi u crkvu. Ta misa ima posebnu draž, tijesno je povezana s kozmičkim doživljajem svjetla i tame. Liturgijski Božićni tekstovi donose brojne metafore svjetla i tame, života i smrti. Zanimljiv je i davni običaj da crkva u Kaštel Starom od Božića do Sveta tri kralja biva ukrašena ’škajetama’. To su velike hostije u raznim bojama ukrašene ornamentima u obliku pčelinjih saća.

14. Svečano odjeven par na ’Napretkovu plesu’ 1939. godine (fotografija u vlasništvu obitelji Simatović-Škarica)

15. Pjesma, Ivan P. Carev, MGK

Na Božić se odijevalo svečano; muškarci vunena odijela s crvenom kapom na glavi, a žene bogatu svečanu narodnu nošnju. I uz to je vezana uzrečica:
“Tko na Božić nova ne obuče, tome led se u kosti uvuče.”
Stari bi još obično govorili:
“Dica moja, ’ ko je dužan, i na Božić je tužan.”
“Dica moja, ’ ko je dužan, i na Božić je sužanj.”
“O Božiću zelen brijeg, o Uskrsu led i snijeg.”

Čestitanja i darivanja na Božić

Na Božić se obično čestitalo ukućanima, rodbini, župniku, načelniku, glavaru. Kućedomaćini bi skupa s djecom odlazili čestitati Božić župniku pred kućom. Žene su mu čestitale u crkvi ili koji dan kasnije, a neke i na Badnji dan noseći tzv. ’milošćicu’.
Uz čestitanja obično idu i darivanja. Čestitari kolendraši u svojim kolendama spominju vrstu hrane koju očekuju na dar. Momcima i curama u znak zaljubljenosti i namjera ženidbe i udaje darivaju se jabuke, oriji, omendule, suve smokve i naranče. I dica kad idu čestitati susjedima ili rodbini darivana su najčešće suvim smokvam, jabukam, omendulama, orijima i svilenim bombonima. Česti darovi su peciva i poslastice na bazi kruha tzv. figuralna peciva sa stiliziranim antropomorfnim likovima. Ti Božićni hljebovi dužine tridesetak centimetara skromna su slikovita peciva, likovi od tijesta, koji ukazuju kako se magijskim postupcima pokušavalo utjecati na plodnost u dolazećoj godini. Ivan P. Carev bilježi da mu je u djetinjstvu pokojna teta Vica omisila pecivo u obliku lukas napetom strelicom, kolač od bijeloga kruha u obliku prastaroga oružja, poklanjan je muškoj dici da ih potiče na junaštvo.
Takvo pecivo darivali su stričevi i ujci muškoj djeci a djevojke momcima kako bi ih poticali na junaštvo. Djevojčicama se, kako bi ih poticala na buduće zvanje domaćice i majke, darivala lučica, lutkica, guska, koja je u religijama starih naroda, kao i druge ptice, bila simbolom plodnosti.
Mladići su djevojkama darivali i mendulate. Pastirima se darivao ’bravar’. I crkovni remete su u poslijepodnevnim satima ophodili selo, čestitali i uzvikivali: “Remetan kruva!”, domaćini su im u košaru ubacivali novac.

Sveti Stipan

Blagdan svetoga Stipana je dan iza Božića, 26. prosinca, dan čestitanja i kolendranja. Misa je svečana a nakon popodnevne običaj je ljubljenje sv. Moći. Svi Kaštelani odijevaju se u svečana odijela i idu čestitati rodbini i prijateljima. Uzrečica je:
“Na Božić se obučiju goliši, a na Svetoga  Stipana luksuz.”
Do 1900. godine odmah iza podneva običaj bi bio donositi košare maslina ili maslinovo ulje na poklon za crkvu na trg, na Brce. Pucnjima iz petardi i mušketa, pučani bi se obavještavali tko je koliko košara donio. Darovatelje bi crkovinari počastili kapljicom dobroga kaštelanskog vina.
U popodnevnim satima započinju druženja. Omiljena društvena zabava u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća bili su bali, plesovi. U Došašću nije bio običaj balat’. U Kaštelima se ovaj društveni običaj održao do današnjih dana. Plesovi su se priređivali svake subote i nedjelje u kućama imućnijih obitelji i trajali do čiste srijede ili Pepelnice. Ovakve plesne svečanosti u Kaštelima su nazivali ’šerate’ ili ’mesoije’.

16. U postavu, MGK